Odjel za trzalačke instrumente i harmoniku

Odjel za trzalačke instrumente i harmoniku: Mario Sorić, Ivana Trogrlić Mandić, Vesna Faullend Heferer, Marina Flanjak, Tanja Bandalović, Maksimilijan Borić

Odjel čine instrumenti:

  • Tambure (bisernica, brač, bugarija, čelo, čelović, berda)
  • Gitara
  • Mandolina
  • Harmonika

Odjel s ovim sastavom instrumenata formiran je početkom školske godine 2021./22. Nastava se provodi kroz programe individualne nastave te skupnog muziciranja – komorna glazba. Učenici ovog odjela uz razna koncertna djelovanja također postižu vrhunske rezultate na mnogobrojnim natjecanjima te sudjeluju na raznim seminarima, radionicama i edukacijskim programima.

Instrumenti
Skupno muziciranje
Gitara

Gitara je žičani instrument. Klasična gitara koju se uči svirati u  našoj školi ima šest žica: tri melodijske (plastične) i tri basovske žice (metalne). Ona je potomak vihuele, glazbala španjolskog dvora 16. stolje­ća. Tijekom stoljeća mijenjala se oblikom i veličinom u nastojanju postizanja ravnoteže iz­među nekoliko suprotstavljenih ideala. Trebala je biti dovoljno velika da bi mogla imati jake basove, no pritom dovoljno malena za držanje i nošenje. Na njoj se moralo moći svirati akor­de kao pratnju, a isto tako voditi melodijsku liniju kao solo dionicu. Trebala je biti ugodna i oku i uhu.

U našoj školi učenici stječu kvalitetno obrazovanje tjekom šestogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja kroz individualnu nastavu gitare dva puta tjedno. U prve tri godine nastava instrumenta traje 30 minuta, a od četvrtog do šestog razreda 45 minuta. Pored nastave gitare učenici pohadjaju i nastavu solfeggia i skupnog muziciranja.

Učenici koji tijekom školovanja pokažu smisao i afinitet za javno izvođenje nastupaju na javnim i svečanim nastupima u sklopu škole i izvan nje (Galerija Prica, HGZ, Muzej grada Samobora, Franjevačka crkva...). Nakon završenog šestogodišnjeg obrazovanja, nadareni učenici koji pokažu interes i polože prijemni  ispit nastavljaju obrazovanje u našoj srednjoj školi koja traje četiri godine.

Tambure

Tambura je narodni trzalački instrument. Srodna je ruskoj balalajci, ukrajinskoj banduri, talijanskoj mandolini, španjolskoj gitari i drugim sličnim glazbalima koja sva imaju isto podrijetlo – potječu od perzijanskog žičanog instrumenta dugog vrata i kruškolikog korpusa. Ona je naše najraširenije glazbalo, jedino koje se od jednostavnog pučkog glazbala razvila u glazbalo profesionalnih ustanova.

Sve tambure imaju tri osnovna dijela: Tijelo ili korpus na kojem se nalazi glasnjača, Vrat na kojem su prečnice koje označavaju polja, te Glava na kojoj se nalazi mehanizam za zatezanje žica. Zbog tonskog opsega tambure se razlikuju po veličini. Veći korpus tambure omogućuje sviranje dubljih tonova. Vrste tambura su: bisernica, brač, čelović, čelo, bugarija i berde. Tambura je instrument s raznolikim izražajnim mogućnostima i karakteristikama. Na njoj se svira od folklornih, izvorno pisanih tamburaških skladbi do obrada modernih i klasičnih skladbi.

Glazbena škola Ferdo Livadić poznata je po tome što je prva u Hrvatskoj koja je uvela Tambure kao glavni predmet u OGŠ. Dogodilo se to 1989. g. na poticaj gospodina Željka Bradića, koji je ujedno bio i prvi predavač. Nastava se tada odvijala u grupama (do 6 učenika ), dok je danas nastava individualna. Tijekom OGŠ učenici prvenstveno sviraju bisernicu ili brač (uz pratnju glasovira), ali uče i sve ostale instrumente tamburaškog orkestra (čelović, čelo, bugariju i berde). Od  3. razreda učenici se uključuju u tamburaški ansambl gdje stječu vještinu skupnog muziciranja.  Od 2003. g. Tambura (bisernica i brač) je uvedena i u srednju glazbenu školu također kao glavni predmet. Tako učenici nakon završene OGŠ imaju priliku proširiti svoje glazbeno i sviračko umijeće upisavši srednju školu i steći zanimanje glazbenik tamburaš. Škola se ponosi mnogim  I. i  II. nagradama na regionalnim i državnim natjecanjima koje su učenici osvojili na solističkim natjecanjima svirajući Bisernicu ili Brač uz pratnju glasovira. Također u školi djeluje i tamburaški ansambl.

Od 1989. god. do danas svim tim rezultatima pridonijeli su nastavnici koji su podučavali tambure: dugogodišnji nastavnik i glazbeni pedagog Željko Bradić, Svetlana Krajna, Roman Gross, Dražen Varga i Petar Varga, Petra Vojvodić Mrvoš i Marija Šerić Dudjak.

Mandolina

Mandolina

Mandolina je žičani trzalački instrument iz porodice lutnje. Ime je dobila po svojem obliku. Mandolina je ustvari naziv za malu mandolu (tal. il mandolino je umanjenica od la mandola), a mandola je dobila naziv po talijanskoj riječi za badem – la mandorla, odnosno hebrejskoj mendel. Po ugodbi i registrima identična je violini(g–d1–a1–e2). Takva mandolina kakva je danas u upotrebi zove se još i napolitanska mandolina jer se iz nje razvio današnji standardizirani izgled.

Mandolina

Glavni dio instrumenta je korpus ili rezonantna kutija kruškolikog oblika, koji je sa zadnje strane vrlo ispupčen. Sastavljen je od gornje daske – glasnjače, koja je napravljena od jelovine. U centru glasnjače nalazi se okrugli zvučni otvor. Ostatak korpusa i glava sastavljeni su od javora. Žice su postavljene u četiri para, ugođena u kvintama, kao što smo naveli.

Od XIX. stoljeća, zbog potrebe da se stvori jedna obitelj trzalačkih instrumenata koji bi oformili kvartet ili orkestar poput gudačkog, mandola postaje naziv za instrument po obliku sličan napolitanskoj mandolini, samo većih dimenzija s dubljim žicama (poput viole kod gudača). Osim mandole tada se izrađuju i afirmiraju instrumenti koji bi kod gudača zamijenili violončelo i kontrabas. Tako su nastale alt mandole(c–g–d1–a1), tenor mandole(G–d–a–e1), mandoloncello, oktavu dublje od mandole, i mandolon, oktavu dublje od alt mandole.

Mandolina

Povijest mandoline

Povijest mandoline usko je povezana s poviješću lutnje. U XVI. stoljeću iz lutnje nastaje mandora s četiri jednostruke ili dvostruke žice. Pojavljuje se u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Talijanski oblik je mandola s pet ili šest jednostrukih ili dvostrukih žica ugođenih u kvartama s jednom tercom. Naziv mandola prvi put se koristi 1589. godine u Firenci. Iz porodice mandola razvile su se milanska, đenovska, lombardijska, brescianska i venecijanska mandolina. Naziv mandolina dolazi kao umanjenica u talijanskom jeziku, ali ne zbog manje veličine instrumenta, već zbog manjeg broja žica kojeg je pojedina vrsta imala.

Od sredine XVIII. stoljeća pojavljuje se napolitanska (napuljska) mandolina koja ima četiri dvostruke metalne žice ugođene u kvintama. Naziv mandola koristio se do početka XIX.st. U XVIII. stoljeću mandolina je bila jedan od najpopularnijih instrumenata u Italiji i Francuskoj. Svirana je u svim socijalnim skupinama – od najnižeg staleža do aristokracije. Postoji vrlo bogata barokna literatura za mandolinu, od velikih majstora barokne glazbe kao što su A.Vivaldi(Koncert za mandolinu u C–duru, Koncert za dvije mandoline u G–duru), D.Scarlatti( Sonate za mandolinu i čembalo), G.Paisiello( Koncert za mandolinu u e–molu), do onih manje poznatih kao G. B.Gervasio( 6 sonata za mandolinu i čembalo), F. Lecce( Sonate i partite za solo mandolinu), C.Cecere, G.Leone, P.Denis, G.Boni, R.Valentini i dr.

Na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće, dolazi do miješanja dvije tradicije zbog političko kulturnih prilika. Te dvije tradicije su talijanska i austrijska, jer kao u Italiji, mandolina je imala svoj procvat i u Austriji, sa središtem u Beču. Tamo se sviralo na brescianskoj mandolini, zbog utjecaja B.Bortolazzia koji je taj instrument doveo u Beč. Skladbe za mandolinu su pisali poznati bečki kompozitori kao što su W.A.Mozart,L.v. Beethoven(Sonatine u C–duru i c–molu), J. N.Hummel(Koncert za mandolinu u G–duru)i dr. Usavršavanjem napolitanske mandoline, uvođenjem metalnih žica i modernih ključeva, te produžavanjem hvataljke do 25, pa čak i do 29 pragova, došlo je do potrebe da se za mandolinu pišu sve zahtjevnija i virtuoznija djela. Tiskana su brojna djela koncertne glazbe za mandolinu.

U Italiji su krajem XIX. i početkom XX.st. živjeli izvrsni virtuozi, skladatelji, graditelji i pedagozi koji su doprinijeli afirmaciji mandoline, pa moglo bi se reći i zlatnom dobu mandoline i mandolinskih orkestara. Glavni predstavnici romantizma su Raffaele Calace – mandolinist, graditelj, skladatelj i pedagog, te Carlo Munier. Njihove škole se nadograđuju na škole baroknih majstora. Od ostalih skladatelja za mandolinu najpoznatiji su E. Marucelli, S. Ranieri, C.Graziani – Walter, G.Branzoli, Bertucci, L.Silvestri. Osim solističke literature uz orkestar ili klavir, mandolina posjeduje veliki broj djela pisana za različite sastave od dua(mandolina–gitara, dvije mandoline,mandolina–harfa), trija, a posebno kvarteta( dvije mandoline, mandola i mandoloncello ili gitara) i orkestralne literature koja svoj procvat doživljava u razdoblju romantizma pa sve do danas.

Iako u našem društvu prevladava mišljenje da je mandolina instrument koji povijesno pripada južnom dijelu Hrvatske (što je danas svakako istina), mandolina je u prvoj polovici XX.st. imala veliku ulogu u društvu Zagreba i okolice ponajviše zbog utjecaja Beča kao kulturnog središta XIX.st. Svakako je potrebno spomenuti kako je prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu djelovalo čak 5 velikih mandolinskih orkestara a mandolina je bila dio društvenih salona i kućnih koncerata. Do danas se zadržao mandolinski orkestar Hrvatskog grafičkog glazbenog društva ''Sloga'' osnovanog 1929. g. u Zagrebu te je danas jedan od najstarijih orkestara u Europi koji još djeluje.

Edukativnu emisiju o mandolini pogledajte ovdje.

Harmonika

Harmonika

Za harmoniku je važno da učenik uživa u velikom, punom zvuku i fizičkim naporima jer, iako učenici kod sviranja harmonike sjede, a u početku sviraju na manjoj, lakšoj harmonici, ona zahtijeva korištenje snage i volju za velike pokrete. Kako učenik raste, tako se i instrument mijenja pa se svira na sve većoj harmonici sve dok učenik ne doraste do velikog koncertnog instrumenta. Za učenje harmonike odlično je da učenik ima 10 godina ali to ovisi čak i o stasu učenika pa se za procjenu slobodno obratite učiteljima harmonike! Učenici trebaju imati svoju harmoniku kod kuće a ne trebaju je nositi u školu jer škola posjeduje nekoliko harmonika na kojima se održava nastava.

Najuočljiviji dio harmonike je mijeh. Sa svake strane mijeha nalazi se kutija sa tipkama, a unutar nje su jezičci koji proizvode zvuk tako što svirač rastezanjem ili skupljanjem mijeha tjera zrak do jezičaka i izaziva da oni zvuče. Sve harmonike u kutiji s lijeve strane mijeha imaju niz dugmadi za sviranje dubokih pojedinačnih tonova ili već pripremljenih akorada. Ta dugmad zovu se basovi. Desna kutija harmonike ima niz tipaka nalik klavirskima (tako je kod takozvane klavirske harmonike) ili niz dugmadi (kod takozvane dugmetare ili bajana) na kojima se sviraju viši tonovi. Vještim i uvježbanim rukovanjem mijehom i tipkama na harmonici se može svirati velik broj skladbi raznolike i bogate zvučnosti. Katkada više harmnika svira zajedno, pa postoje čak i orkestri harmonika.

Kratka povijest
Porijeklo imena harmonika je starogrčka riječ harmonikos, koja znači harmoničan, muzikalan. Danas postoji više imena, jedno od kojih je povezano i sa samim prvim instrumentima - accordion  što je trebalo označavati “već unaprijed podešene akorde u basovima”. Tako je harmoniku 1829. patentirao Cyrill Demian iz Beča, kojeg se smatra izumiteljem harmonike. Postojali su slični instrumenti i prije, 1822. u Berlinu (izumio ga je Christian Friedrich Ludwig Buschmann) a pronađen je i još stariji primjerak iz 1816. god., koji je izgradio Friedrich Lohner iz Nürnberga. Ali porijeklo zamisli o stvaranju zvuka strujanjem zraka preko jezičaca javila se još u staroj Kini kod instrumenta zvanog sheng. Demianova harmonika imala je samo basove, ali kasnije su joj graditelji dodali i visoke tonove pa je naposlijetku postala ovo što je  i danas - solistički instrument.

U početku se harmonika najčešće koristila u narodnoj glazbi ali danas se koristi u svim njenim rodovima - podjednako narodnoj, klasičnoj i zabavnoj. Popularnosti harmonike u zabavnojglazbi su u prvoj polovici 20. st. znatno pridonijeli Talijani Pietro Frosini i braća Diero. U Južnoj Americi poznata je vrsta harmonike zvana bandoneon za koju je mnogo skladao i majstor tanga, Astor Piazzolla (1921.-1992.). Prve skladbe klasične glazbe za harmoniku pisao je 1922. god. Paul Hindemith (1895.-1963.), a u orkestar su je uvrštavali već i Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893.), Umberto Giordano (1867.-1948.) i Charles Ives (1874.-1954.).

Harmoniku nazivaju različito u svakoj zemlji: zove se harmonika u Danskoj, Mađarskoj, Islandu, Hrvatskoj, BiH, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji; u Francuskoj je zovu  accordéon; u Italiji  fisarmonica; u Njemačkoj je akkordeon; u Norveškoj je trekkspill; u Poljskoj je akordeon ili harmonia; u Rusiji je bajan; u Švedskoj je dragspel. na engleskom govornom području (Velika Britanija, SAD) zovu je accordion.

Skupno muziciranje

U prve dvije godine učenja, svi učenici glazbene škole upoznaju svoje instrumente i usvajaju način zapisivanja glazbe. U trećoj godini svog glazbenog obrazovanja uključuju se u nastavu skupnog muziciranja - u dječjem zboru ili orkestrima. Muziciranje u skupini je sljedeći i vrlo značajni korak u razvijanju njihovih glazbenih sposobnosti. Učenici se uče uklopiti u veću skupinu, razvijajući osjećaj važnosti svog doprinosa zajedništvu, kao i navikavanja na odgovornost za svoj dio angažmana. Iskustva pokazuju da to prihvaćaju s velikom voljom i da uživaju u vremenu provedenom sa svojim vršnjacima u zajedničkom muziciranju.

Učenici harmonike od trećeg razreda osnovne glazbene škole pa do završetka školovanja planom i programom Ministarstva obrazovanja Republike Hrvatske OBVEZNI su pohađati nastavu zbora. U osnovnoj školi to je dječji, a u srednjoj školi mješoviti zbor. Pjevaju se višeglasne skladbe iz bogate zborske literature primjerene njihovom uzrastu. Ukoliko se skupi dovoljno učenika i slože se ostale okolnosti za formiranje orkestra harmonika, za njih će se organizirati pohađanje harmonikaškog orkestra. O tome će učenici naravno biti pravovremeno obaviješteni, a ako tog orkestra škola nema, pohađaju nastavu zbora.

Tamburaški ansambl

Tamburaški ansambl GŠ Ferdo Livadić djeluje devet godina, ali iza sebe ima već velik broj značajnih nastupa i koncerata u zemlji i izvan nje. Tamburaški ansambl bilježi šest prvih, jednu drugu i dvije apsolutne nagrade na državnom natjecanju učenika i studenata glazbe u kategoriji ansambli ( 5 - 12 članova ). Nastupaju i na Međunarodnom natjecanju glazbene mladeži Lions u Rijeci, otkuda nose nagradu za najbolju izvedbu hrvatskog skladatelja. Također sudjeluju na Međunarodnom festivalu hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku, gdje su osvojili tri zlatne plakete "Tambura Paje Kolarića".  Na spomenutom festivalu 2012. god. apsolutni su pobjednici u kategoriji sa osvojenih 99 bodova. Zahvaljujući tom izvrsnom rezultatu, dirigentica Petra Vojvodić je, uz Marinu Kopri, proglašena za najuspješnijeg dirigenta Festivala.
Uz nastupe po gradovima Republike Hrvatske, učenici koji sudjeluju u radu Tamburaškog ansambla rado pamte i brojne nastupe u Sloveniji i Italiji.

Cookie Consent with Real Cookie Banner